Uzgajivačnica tornjaka "Planinski vitez" registrirana je 2007. godine pod brojem F.C.I. 97/07.
Tornjak Archie je naš prvi "vitez sa planina", a tornjaci su i ostat će - naša ljubav - "na prvi pogled".
Tornjak Archie je naš prvi "vitez sa planina", a tornjaci su i ostat će - naša ljubav - "na prvi pogled".
Sve sa tornjacima počelo je čisto slučajno. Kao malena djevojčica obožavala sam životinje i odrastala uz mnogo njih. Najviše sam voljela mačke i pse, a sanjala sam da ću jednom kad odrastem imati psa nalik bernardincu. Kada sam stekla uvjete za psa, shvatila sam da bi ta pasmina mogla biti tornjak koji mu je barem izdaleka malo nalikovao. Čitala sam o njegovim karakteristikama i sve mi se više počeo sviđati. Tako je u naš dom došla prva tornjakuša "Maza". Veoma umiljata i pametnog ponašanja osvojila nas je na prvi pogled. Registrirali smo uzgajivačnicu, odradili i prvo leglo. Svi su psići bili predivni, ali jedan ipak malo više od ostalih. Nazvali smo ga Archie i on je naš prvi "vitez sa planina". Krenuli smo sa izložbama, kupili i prvu ženku pa su danas tornjaci postali dio naših života kao i mi njihovih.
TORNJAK - ZAŠTO ?
Zato što je ...
Iznimno facijalnog simpatičnog izraza.
Inteligentan, senzibilan, sposoban da udovolji svim ljudskim prohtjevima bez nekog posebnog treninga, a usput ujedno i čuvar.
Dobroćudan je prema ljudima i oprezno agresivan prema zvjerima i napadačima na gospodara.
Plemenit je i neagresivan pas.
Svi psi čuvari stada, pa tako i tornjaci su mirne, dobroćudne i prije svega staložene i uravnotežene životinje koje vole red i harmoniju.
Nježni su i emotivni sa članovima obitelji, također druželjubivi i tolerantni prema strancima ukoliko su od malena ispravno socijalizirani.
Maze su čak i prema nepoznatom djetetu koje im se vješa oko vrata.
Tornjaci su veliki, snažni, teritorijalni, samouvjereni i u određenoj mjeri neovisni psi koji postaju znatiželjni i defenzivno obrambeni ukoliko se uokolo njihovog vidika počinje dešavati nešto izvan uobičajenog, također i ofenzivni ukoliko ozbiljnost situacije to zahtijeva.
Tornjak je prije povučen nego nervozan, prije ravnodušan nego agresivan. Vrlo je žilav, skroman i izdržljiv.
Iznimno facijalnog simpatičnog izraza.
Inteligentan, senzibilan, sposoban da udovolji svim ljudskim prohtjevima bez nekog posebnog treninga, a usput ujedno i čuvar.
Dobroćudan je prema ljudima i oprezno agresivan prema zvjerima i napadačima na gospodara.
Plemenit je i neagresivan pas.
Svi psi čuvari stada, pa tako i tornjaci su mirne, dobroćudne i prije svega staložene i uravnotežene životinje koje vole red i harmoniju.
Nježni su i emotivni sa članovima obitelji, također druželjubivi i tolerantni prema strancima ukoliko su od malena ispravno socijalizirani.
Maze su čak i prema nepoznatom djetetu koje im se vješa oko vrata.
Tornjaci su veliki, snažni, teritorijalni, samouvjereni i u određenoj mjeri neovisni psi koji postaju znatiželjni i defenzivno obrambeni ukoliko se uokolo njihovog vidika počinje dešavati nešto izvan uobičajenog, također i ofenzivni ukoliko ozbiljnost situacije to zahtijeva.
Tornjak je prije povučen nego nervozan, prije ravnodušan nego agresivan. Vrlo je žilav, skroman i izdržljiv.
TORNJAK
ČOVJEKOV PRIJATELJ
ODAN I VJERAN
IZ DANA U DAN.
UZ NOGU POSLUŠNO IDE
NEKA SVI VIDE
DA TO JE TORNJAK PAS.
ref. ZA TEBE, ZA MENE, RADOST ZA NAS
TO JE NAJLJEPŠI TORNJAK PAS
PLJEŠĆIMO SADA SVI RUKE U ZRAK
S NAMA NEK ŽIVI, NEK ŽIVI TORNJAK.
U RITMU GLAZBE ON GAZI
ČESTO SE IGRA I MAZI
TAJ SNAŽNI PAS S PLANINA
VOLI LJUDSKOGA SINA.
ON IMA DUŠU BEZ KRAJA
BRANI ČAK I OD ZMAJA
MUDROST MU JE VRLINA
POSLUŠAN OD DAVNINA.
ref. ZA TEBE, ZA MENE, ODAN LJUBIMAC (MEZIMAC)
TO JE NAJDRAŽI PAS PLANINAC
PLJEŠĆIMO SADA SVI RUKE U ZRAK
S NAMA NEK ŽIVI, NEK ŽIVI TORNJAK!
autor teksta i glazbe: Slavica Đulić
ČOVJEKOV PRIJATELJ
ODAN I VJERAN
IZ DANA U DAN.
UZ NOGU POSLUŠNO IDE
NEKA SVI VIDE
DA TO JE TORNJAK PAS.
ref. ZA TEBE, ZA MENE, RADOST ZA NAS
TO JE NAJLJEPŠI TORNJAK PAS
PLJEŠĆIMO SADA SVI RUKE U ZRAK
S NAMA NEK ŽIVI, NEK ŽIVI TORNJAK.
U RITMU GLAZBE ON GAZI
ČESTO SE IGRA I MAZI
TAJ SNAŽNI PAS S PLANINA
VOLI LJUDSKOGA SINA.
ON IMA DUŠU BEZ KRAJA
BRANI ČAK I OD ZMAJA
MUDROST MU JE VRLINA
POSLUŠAN OD DAVNINA.
ref. ZA TEBE, ZA MENE, ODAN LJUBIMAC (MEZIMAC)
TO JE NAJDRAŽI PAS PLANINAC
PLJEŠĆIMO SADA SVI RUKE U ZRAK
S NAMA NEK ŽIVI, NEK ŽIVI TORNJAK!
autor teksta i glazbe: Slavica Đulić
Zašto pas sa rodovnicom?
by gdin Davor Javor
Ovaj članak preuzet je iz časopisa Moj Pas, siječanj / veljača 2010. (“Moj PAS i prijatelji”)
Dobro pitanje! Ne zato što se u školi uči da nema glupih pitanja, nego samo glupih odgovora, nego zato što je to zaista pravo pitanje kojeg si je postavilo i postavlja tisuće sadašnjih i budućih vlasnika pasa. Ili da malo modificiram pitanje i ovako ga postavim:
Da li pas s rodovnicom? E sad već imam dva pitanja za odgovoriti!
Rodovnica, rodovnik ili pedigre, da ili ne? Moj odgovor bi bio u stilu jednog odlučnog možda. Dakle, sve ovisi o životnoj situaciji u kojoj se razmišlja o nabavci psa i razlogu zbog kojeg se nabavlja psa.
Što je uopće rodovnica?
Rodovnica je dokument sa osnovnim podacima o psu, od imena, pasmine, datuma oštenjenja, boje, imena uzgajivača, jedinstvenog broja registracije te jedinke do podataka o precima, njihovim imenima, titulama, registracijskim brojevima, uzgojnim vrijednostima, testovima na neke nasljednje bolesti itd. Neizostavan dio rodovnice je i podatak kako tu jedinku indentificirati, prije tetovirnim brojem, danas mikročipom. Rodovnica, dakle, uz osnovne podatke o psu sadrži i podatke i njegovim precima, uobičajeno od 3 do 5 generacija predaka.
Tko izdaje rodovnice?
Pa može ih izdavati tko hoće i u kojem obliku hoće, a koliko će takve rodovnice biti vjerodosto¬jne, to je drugo pitanje, usklađenost sa zakonskim okvirima treće, a vrijednost takve rodovnice četvrto pitanje. Jasno i glasno: u RH jedini međunarodno priznate rodovnice izdaje Hrvatski kinološki savez (www.hks.hr). I nitko drugi. Takva rodovnica priznata je od međunarodne kinološke organizacije FCI (www.fci.be), a time i od svih njenih članica. Ovdje je važno naglasiti da u svijetu postoji čitav niz organizacija koje se predstavljaju kao svjetske, internacionalne, ali njihov utjecaj, vrijednost, vjerodostojnost, rasprostranjenost je naprosto nemjerljiva s FCI-jem. Dakle, u RH su priznate samo i isključivo rodovnice izdane od članica FCI-a, a jedina organizacija koja u RH izdaje rodovnica je, opet ponavljam, HKS, Ako ikada dođete u situaciju da kupujete psa s rodovnicom, onda to mora biti HKS-ova rodovnica (ako je pas uzgojen u Hrvatskoj) ili rodovnica neke od članica FCI-ja (ako je pas uvezen). Najbolje je i apsolutno preporučljivo prije kupovine kontaktirati HKS i provjeriti ispravnost rodovnice, popravnog nema, ne postoji legalan način da se rodovnica naknadno izda, nabavi, kupi ili slično, Dakle, prije kupovine svakako obavite taj jedan telefosnki poziv i budite na sigurnom. I još jedna bitna napomena: FCI priznaje samo jednu kinološku organizaciju iz pojedine zemlje članice, u Hrvatskoj je to HKS, i nema mogućnosti da dvije kinološke organizacije, a kamoli neke druge, iz iste zemlje izdaju rodovnicu priznatu od FCI-ja.
Zašto rodovnica?
Pa, jednostavno da se zna tko je tko. Nekada, jako davno, se to držalo u glavi, ali jasno da to nije moguće, s prvim počecima kinologije trenutno se ukazala potreba za evidencijom pasa. Kinologija je nauka o uzgoju čistokrvnih pasa, a rodovnica je temelj kinologije, zajedno s rodovnom knjigom. Rodovnica je garancija čistokrvnosti psa i pripadnosti pojedinoj pasmini. Najveći grijeh u kinologiji je lažirana rodovnica, to je kraj svega smislenoga vezanog uz uzgoj čistokrvnih pasa. Dakle, da ponovim još jednom, u rodovnicu su zapisani preci pojedinog psa, iskusan kinolog će iz rodovnice odmah znati pročitati rukopis uzgajivača, a da i ne mora znati išta o pasmini kojoj pripada pas s tom rodovnicom. Tamo piše da li je pas uzgojen u bližem ili daljem srodstvu, u liniji ili samo parenjem nekih više ili manje slavnih predaka, rodovnica je početak svakog ozbiljnijeg uzgoja. Kvalitetnog psa nema bez kvalitetne rodovnice, obrnuto je naravno moguće!
No, da se polako vratim na pitanja s početka članka, rodovnica da ili ne? Ako vas zanima samo zbrinuti psa, napuštenog i nađenog na cesti ili psa iz azila, onda vam ne treba rodovnica, činite plemenito djelo, spašavate jednu napuštenu životinju i baš vas briga za nekakav papir. Ali, u tom slučaju morate biti svjesni u što se upuštate jer ne znate što uzimate u kuću, pogotovo kada je u pitanju štene. Naprosto, ne znate u što će to štene izrasti, nema nikakve garancije.
Rodovnica koja ide sa štenetom vam garantira da je štene pripadnik određene pasmine, da je iz kontroliranog uzgoja u kojem se vodi računa o načinu uzgoja, o najčešćim nasljednim bolestima i da će to štene izrasti u odraslog psa koji će biti više ili manje u skladu sa standardom pasmine. Dakle, jednim dobrim dijelom znate što kupujete, odnosno kako će taj pas izgledati kada odraste, koje glavne karakteristike će imati, imate jednu priličnu vjerojatnost da ćete dobiti ono što ste izborom pasmine odlučili da želite imati. Danas je na svijetu priznato skoro 400 pasmina i sigurno postoji barem jedna koje će zadovoljiti vaša očekivanja.
Zašto pas s rodovnicom?
Zato da znam ako želim boxera, da ću imati boxera, ako želim velikog čuvara kuće, da ću to i dobiti, ako želim malo bijelo dlakavo stvorenje, da ću kupiti maltezera i imati malo bijelo dlakavo stvorenje, ako želim psa za trke, kupit ću grevhounda iz linija uzgojenih za trke i imati psa za utrke... Pasa je danas previše, azili su prepuni, na ulicama lutalica kao u priči, psi se u ovoj krizi teško prodaju, a nisu rijetki oni koji se u teškim financijskim vremenima izbacuju na ulicu. Pse nije jednostavno zbrinuti, debela je knjiga tužnih priča vezanih uz te nesretne životinje. I zato moja preporuka: pustite uzgoj uzgajivačima! To je ozbiljan i odgovoran posao i nije za svakoga.
Uživajte u svojim psima bili s rodovnicom ili bez, ali uzgoj ostavite onima koji znaju što rade. Naravno, nisu niti svi uzgajivači isti, ali idemo prema naprijed, situacija je bolje nego stoje bila, uvijek može još bolje, ali krećemo se u pravom smjeru. I mislim da vrijedi razmisliti što s mužjacima i ženkama koji nisu ili neće u uzgoj, zbog ovih ili onih razloga, razmislite o sterilizaciji ili kastraciji, to su toliko rutinski zahvati, a mogu i vas i vaše ljubimce poštediti mnogih problema. Odgovornost je na pojedincima, ali i na društvu u cijelini.
Ako se ipak odlučite uzgojiti leglo čistokrvnih pasa, onda puno prije parenja trebate kontaktirati HKS, kako bi na vrijeme dobili sve upute što i kako raditi. Kriteriji što kuja mora zadovoljiti da bi išla u uzgoj su različiti od pasmine do pasmine i zato je jedino ispravno na vrijeme stupiti u kontakt s HKS-om i pasminskim klubom. Nemojte na svoju ruku pariti kuju bez da je ispunila sve što treba za uzgoj, tako uzgojeni štenci ostat će bez rodovnice i svi smo u problemima i na gubitku.
Predrasude vezane za čistokrvne pse i mješance:
1. Mješanci su zdraviji od čistokrvnih pasa - totalna predrasuda, nikada i ničim znanstveno potkrijepljena, drugim riječima to ne može biti razlog da se ne odlučite za psa s rodovnicom. Istina je upravo suprotna, ozbiljan uzgoj i ozbiljan uzgajivač vodi računa o nasljednim bolestima, testira uzgojne jedinke i nastoji uzgajati što zdravije pse, i psihički i fizički.
2. Svaka kuja mora zbog zdravlja imati barem jedno leglo - ne mora, ne postoji relevantna znanstvena studija izvedena na statistički signifikantnom uzorku koja bi potvrdila tezu da svaka kuja mora imati leglo, naprosto ne mora i neće se ništa posebno zbog toga dogoditi.
Hrvatski planinski pas - Tornjak
Autorica: Ljliljana Nakić-Petrina (09.02.2017)
Pisati o tornjaku danas nakon tolikih godina provedenih s tornjacima, a to je preko pola mog svjesnog dijela života, zapravo mi nije lako, jer nakon svih ovih godina i hrpe mojih dragih tornjaka s kojima sve dijelim, najteže je odlučiti – od kuda početi?
O čemu pisati? Što reći, a što izostaviti? Cijela knjiga bila bi premalo za sve šta bi mogla, željela ili trebala reći u vezi tornjaka, ili kao informaciju, naputak, smjernicu za sve koji tornjaka ne poznaju, koji nisu (još) imali sreću i radost susresti ove posebne pse, ali za one koji su tornjaka možda upoznali s „krive strane“.
Kažu mi prijatelji da u mojim ranijim napisima o tornjacima pršti emocionalnost, da se moja ljubav za tornjaka može gotovo „opipati“, a mnogi hladniji, racionalniji čitatelji reći će da moje pisanje nije dovoljno objektivno, kažu da u pisanju previše glorificiram tornjaka.
Moguće je, ali ni umjetničko djelo ne izaziva podjednak utisak na svakog.
Jedni se ushite, drugi ostaju hladni, ali za tornjaka - za to „umjetničko djelo“ nastalo u srazu naše kulture, geografsko-klimatskih uvjeta, potreba i vjerovanja našeg naroda kroz više od 950 godina povijesti na našim prostorima vrijedi isto što vrijedi za svakog drugog psa – da nije za svakoga!
Ali ajmo nekim redom, od pitanja kakvi su to psi, otkuda su došli ... pa ćemo kasnije stići do karaktera i temperamenta pasmine.
Tornjak po službenoj nomenklaturi i podjelama koje aktualno važe od 2005. g pripada u drugu FCI skupinu (II), najbrojniju od svih 10 FCI grupa pasmina.
Ranije je tornjak godinama kao još uvijek FCI nepriznata pasmina (na izložbama po Hrvatskoj i BiH) bio uvršten i izlagao se zajedno s drugim psima ovčarskih i pastirskih pasmina I (1) FCI grupe. Dugi niz godina od početka 80-tih odkako se prvi puta jedan tornjak izložio na nekoj izložbi.
Od 2005 tornjak je nakon više desetljeća upornog i predanog rada brojnih kinologa entuzijasta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stekao status 'provizorno priznate' pasmine kod Svjetske kinološke federacije (FCI), makar je datum tog provizornog priznanja kasnije još malo pomaknut (veljača 2006), kao i datum službeno prihvaćenog standarda pasmine (svibanj 2007), ali evo upravo prošle godine navršilo se konačno i tih deset godina, tih tako dugo čekanih deset godina koliko je moralo proći kao preduvjet za konačno službeno punopravno priznanje pred svekolikom kinološkom svjetskom javnošću.
Na posljednjem prošlogodišnjem zagrebačkom zimskom CACIB-u (međunarodna izložba pasa svih pasmina) održanom od 25. do 27. studenog, tornjaci su predstavljeni u jako velikom broju (86 prijavljenih tornjaka) i sudac iz Danske, gdin Jorgen Hindse koji je od strane FCI-ja određen da u subotu 26. 11. 2016. na Specijalki za tornjake, ocjenjuje našu pasminu bio je prema vlastitim riječima više nego oduševljen, njegove riječi su bile da „mu je bila čast toga dana suditi toliko odličnih i prelijepih pasa i da će toplo preporučiti na skorašnjoj Generalnoj skupštini FCI-ja konačno punopravno priznanje bosansko-hercegovačko-hrvatskog pastirskog psa tornjaka“.
G. Hindse je govorio, a mi, izlagači, vlasnici i uzgajivači, djeca, mladi i odrasli, poredani obodom ringa svako sa svojim tornjakom na vodilici uz nogu stajali smo u velikom BIS ringu i plakali od radosti i ganuća ...
Predivan osjećaj, trenuci za pamćenje ... Tornjak, naš pastirski pas, nakon svih ovih godina, muke i truda, rada, borbe za svakog vrijednog psa konačno postaje službeno priznata pasmina. WOW (Y)
Sad nam još samo preostaje sačekati sljedeću Generalnu Skupštinu Fci-ja. I do kraja ove godine nadamo se i tom čudu - da ova naša velika, lijepa, čupava, emocionalna, ali stabilna i mirna, nadasve pametna beštija sa planine nakon duge tisućuljetne ispisane povijesti svoje 'pasmine' konačno službeno stekne pasminski status međunarodno potpuno izjednačen sa svim drugim čistokrvnim pasminama, njih nešto preko 350 pasmina koliko ih danas broji FCI.
http://fci.be/en/nomenclature/BOSNIAN-AND-HERZEGOVINIAN-CROATIAN-SHEPHERD-DOG-355.html
Makar meni ko običnom vlasniku i uzgajivaču tornjaka nikad neće biti jasno kako i zašto je FCI - Međunarodna kinološka federacija našeg tornjaka prebacila iz I FCI skupine u kojoj se nalazi većina pastirskih pasmina pasa (engleski 'Livestock Guardian Dogs' = LGD ) i ovčarskih pasmina - u II FCI skupinu u kojoj su pinčeri, šnauceri, molosi i švicarski pastirski psi ... Te zakučaste stvari ulaze u domenu kinološke politike i nama malim, običnim uzgajivačima nisu poznate.
Ali kako je, tako je, sad smo tu gdje jesmo, tornjak - punim imenom 'Bosanskohercegovačko – Hrvatski pastirski pas tornjak' svrstan je dakle u
II (2) FCI skupinu: Pinčeri i Šnauceri, Molosi i švicarski pastirski psi
Odsjek 2: Molosi
Pododsjek 2: Planinski psi
Standard tornjaka prihvaćen je 16/05/2007 pod brojem 355. Kasnije malo više o standardu.
Pišem sve ovo za uvod da se vi čitatelji lakše orijentirate tko ili što su tornjaci – kakva je to pasmina?
Da podsjetimo najprije da je tornjak po svojoj funkciji pastirac, pastirski pas.
Dakle tornjak je jedan od onih starih tipova pasa (namjerno neću upotrijebiti riječ 'pasmina') koje su tisućama godina unatrag prvi ovčari trebali za pomoćnike uz svoju stoku, jer je upravo ovca od svih domaćih životinja nakon psa, prva domesticirana vrsta.
Po svemu sudeći, a to se danas lijepo može pratiti i prema sve brojnijim genetskim istraživanjima, ali i brojnim drugima, posebice arheološkim istraživanjima, pastirski su psi bili među izvornim i najstarijima od svih danas poznatih skupina tipova pasa ... Kažem tipova jer pasmine su naravno došle tek znatno kasnije, ovakve kakve poznajemo 'pasmine' nisu dugog vijeka, većinom niti dva stoljeća, a mnoge čak i kraće.
U dugom povijesnom hodu od sigurno preko 15 tisuća godina koliko se sa sigurnošću zna da pas prijateljuje s čovjekom, priča o pasminama pojavljuje se tek negdje s početka devetnaestog stoljeća. Jer riječ 'pasmina' po definiciji '- skup jediniki istog ili sličnog izgleda' u upotrebi je manje od dva stoljeća, dok su tisućama godina ranije ljudi pse koji su im isključivo služili za neki rad pa su ih međusobno razlikovali upravo i samo po funkciji, odnosno prema svrsi „upotrebe“.
Pas je oduvijek bio vrlo korisna životinja, od čistača i sakupljača smeća uz ljudske nastambe, pomagača u lovu, čuvara stoke, pa sve do golemih ratnih pasa ... Pa su tako kroz ljudsku povijest psi bili razlikovani jedni od drugih kao psi za lov, za ratovanje, za obranu stada od vukova, kasnije se se pojavili mali 'damski' psi za plemkinje ...
Makar su psi unutar istog tipa mogli nekad čak posve različito izgledati, tijekom cijele povijesti druženja psa i čovjeka, međusobno su razlikovani prema istovrsnoj namjeni - funkciji, a tek gašenjem feudalizma i naglim procvatom srednje klase pojavljuje se zajedno s industrijskom revolucijom prvi 'jednolikim izgledom usmjeren' uzgoj pasa. Pojavljuju se prve pasmine.
Uzgoj pasa doživio je procvat i nevjerojatan bum, ali ono što je najviše karakteriziralo uzgoj i držanje pasa krajem 20 stoljeća bilo je gubljenje izvornih uloga većine pasmina i uzgoj pasa raznih 'pasmina' sada samo i gotovo isključivo za kućne ljubimce, kojima je jedini zadatak biti društvo svojim vlasnicima.
Od gubljenja izvorne uloge sačuvale su se tek neke lovne pasmine, neke radne (psi u službi vojske i policije) i ipak, zahvaljujući velikim predatorima kao što je vuk i medvjed većina pastirskih pasmina sačuvali su izvornu funkciju, među njima i naš tornjak. Možemo zaista biti sretni i zahvalni što se čovjek zaustavio u svojem istrebljujućem i uništavajućem pohodu pa vuka i medvjeda ipak nije uspio istrijebiti.
Pastirske pasmine tradicionalno su se razvile u izoliranim planinskim predjelima u kojima su opstali jer su bili tisućama godina nužna zaštita stočarima. U uvjetima surove klime planinskih masiva uz prisutnost vuka i medvjeda bez velikih, snažnih, hrabrih pastirskih pasa, čovjek ne bi uspio preživjeti i sačuvati svoju stoku. Pastirski psi omogućili su život ljudima po planinama, a sami psi ostali su nepromijenjeni kakvi su vjerojatno bili davno u samom praskozorju civilizacija.
Po različitim planinskim masivima diljem 'Starog svijeta' (Euro-Azijski kontinent) razvili su se kroz povijest i opstali do naših dana različiti pastirski psi, među njima i tornjaci,
Pa da podsjetimo sve pastirce na svijetu, tzv 'LGD' – Livestock Guardian Dogs, a negdje ih je oko dvadesetak pasmina (što priznatih, što u postupku FCI priznavanja), primarno povezuje ista funkcija – zaštita vlasnikove imovine, primarno stoke, najčešće ovaca od velikih predatora, vuka i/ili medvjeda.
I stoga su svi pastirci po karakteru zaštitnički, teritorijalni i dominantni psi.
Makar predator od kojeg su pojedini pastirski psi čuvali svoja stada nije posvuda bio isti, primjerice veličina vuka kao vrste izrazito varira od malih saharskih vukova do golemih sibirskih, pa je i to igralo ulogu u oblikovanju različite forme – oblika i veličine tijela, vrste i kvalitete dlačnog pokrivača, jer kod pastiraca forma (izgled), ali ne samo kod njih, bila je uvijek u ulozi funkcije/svrhe.
Za razlike u vanjskom izgledu pojedinih pastirskih pasmina najzaslužniji su različiti geomorfološki i klimatski uvjeti koji su karakteristični za pojedine predjele, u pravilu planinske masive na kojima su se tijekom duge povijesti ti pastirci razvijali, ali do karakternih međupasminskih razlika došlo je uvelike zahvaljujući utjecaju različitih načina života, različitih potreba, ukusa i vjerovanja pojedinog naroda koji je za svrhu zaštite od predatora na svojem prostoru sačuvao pojedinu izoliranu skupinu pastirskih pasa - onakvima kakve je taj narod za sebe trebao.
Tako su različiti narodi birali različite pse prema više osobina: prema boji, načinu nošenja repa, ali najviše ipak prema karakteru. Oblik tijela bio je više određen prirodnim činiteljima, planinski su psi na kraćim nogama i masivnijeg su tijela, dok su psi iz nizinskih predjela na duljim nogama i lakše konstitucije. Razlikuju se i po razini energije, 'planinci' su poznati kao flegmatičnji i s nižom razinom akumulirane energije, te manjim potrebama za kretanjem u odnosu na nizinske pse.
Gledajući prema boji krzna danas među pastircima nalazimo neke posve bijele (slovački čuvač i tatranski podhalanski pastirac, veliki pirinejac, mađarski kuvasz, turski agbaš i karabaš, ili slabo žućkaste - talijanski maremanac), dok su neki drugi narodi birali čim šarenije pse – tu je naš tornjak, karakačanin u Bugarskoj, rumunjski bukovina i helenikos pomenikos u Grčkoj, a treći su sebi tražili i tokom povijesti uzgajali jednolične smeđe kakav je estrela na Pirinejskom poluotoku, čelično sive (zelene) ili tamnije obojane (šarplaninac, kavkazac, kangal).
Te izolirane, kasnije i ciljano selektirane skupine planinskih pastirskih pasa koji isto ili slično izgledaju danas nazivamo pastirskim (LGD) pasminama.
Pisani dokazi postoje i sačuvali su se iz davnih dana, još od 11 stoljeća o tom da je tornjak, ovakav kakvog ga znamo nastao i razvio se na prostoru davnašnje Hrvatske, koja je u prošlosti kao što znamo obuhvaćala znatno veći geografski prostor nego što je to danas slučaj.
Iz tih starih pisanih dokumenata saznajemo kako je tornjak nekad izgledao, a opis tog starog psa gotovo je 'u dlaku' identičan opisu današnjeg tornjaka:
"Canis montanus", latinski ili prevedeno "Pas planinac" raspostranjen je po čitavoj gorskoj Hrvatskoj ... Zadatak mu je čuvanje i obrana vlasnika i njegove imovine, posebno stoke i kuća od svih napasnika, a napose od (kurjakova) vukova i medvjeda.
Canis montanus je visine 4-5 pedljeva (60 do 75 cm), razne boje dlake i to crne, bijele, sive, žute, smeđe i crvene ili je šarene boje dlake: između bijele boje sa ostalim navedenim bojama, a ima i pasa sa tri boje dlake. Dlaka mu je više ravna, na prijelazu između kratke u dugu dlaku. Uha su viseća, a rep obrastao gustom i dugom dlakom .... (prema pok. profesoru Stjepanu Romiću) ".
Zapisi o izgledu i namjeni psa koji opisom u potpunosti odgovara današnjem tornjaku, u tim prvim povijesnim zapisima poznat samo pod imenom 'canis montanus' sačuvani su u starim manuskriptima hrvatske katoličke crkve iz raznih perioda od 1067. g, 1374. u zapisima Đakovačkog biskupa Petra Horvata, te 1752. godine u spisima Đakovačkog kanonika i upravitelja biskupskih imanja Đakovačke biskupije Petra Lukića.
Dakle tornjak ili 'canis montanus' pas planinac za razliku od hrpe ostalih modernih pasmina koje su relativno vrlo kretkovjeki postoji znatno dulje u istovjetnom obliku, izgledu, naravi i temperamentu jer je izgled kod njega bio određen njegovom funkcijom i uvjetima života u kojima je nastao.
Sad kad smo definirali izgled i gabarite tornjaka koji se nisu promijenili već dokumentirano cijelih, zamislite - 950 godina, moramo se zapitati kakvog je karaktera i kakvog temperamenta ovaj naš od predaka nasljeđeni pastirac, koji je, a to nismo napomenuli ranije gašenjem ekstenzivnog ovčarenja gotovo pa i sam nestao zajedno sa praksom nomadskog ovčarenja, od čega je sačuvan ljubavlju i upornim radom većeg broja entuzijasta prvenstveno hrvatskih kinologa u posljednjih manje od pola stoljeća.
Jer koliko god se često prilikom izbora psa „kemija desi“, desi se „klik“, čovjek se zanese tek lijepim izgledom, što se na žalost vrlo često kasnije pokaže kao pogrešan izbor, jer lijep pas je tek izgled, ali pas nije slika! Pas je živo biće, osoba! A osobnost svakog psa, tako i tornjaka čini – karakter i temperament.
Kasniji zajednički suživot čovjeka i psa određuju potrebe, navike i osobnost čovjeka kojima bi pas svojim karakterom, potrebama, i osobnošću morao odgovarati. Stoga se svaki potencijalni budući vlasnik psa najprije mora detaljno upoznati s karakterom i temperamentom svog željenog psa, odnosno pasmine koju netko planira nabaviti. U tom i leži prednost čistokrvnih pred mješancima,jer kod čistokrvnih unaprijed znamo kakav karakter i temperament možemo očekivati kod odraslog psa, pri nabavci šteneta, naravno, dok je to kod mješanaca uvijek „mačak u vreći“.
Karakter tornjaka je tipičan karakter pastirskog psa, kakav imaju i brojne druge pasmine. Ali ipak i uvelike samosvojan, jer osim boje krzna tornjaka upravo ga neke osobitosti karaktera najviše razlikuju od ostalih pastirskih srodnika. Za razliku od nekad najzastupljenijih pastiraca u bivšoj nam državi, šarplaninaca, ili istočnijeg srodnika kavkaskog ovčara za koje svi znamo kakvog su žestokog karaktera, jer su obje pasmine obramebeni, ali agresivno obrambeni psi, tornjak je pak defanzivno obrambeni pas. Tornjak je posebice van prostora koje doživljava svojima i na kojima je zadužen za čuvanje, gotovo pa neutralan, za prolaznike posve nezainteresiran, uravnoteženiji je i mirnijeg temperamenta od žestokih pastirskh pasmina s istoka, a ipak je agilniji, oprezniji, i nepovjerljiviji od pastirskh pasmina koje obitavaju zapadnije diljem Europskog kontinenta, kakav je posebno dosta raširen i pozant veliki pirinejac.
Generalno gledajući pastirci idući od zapada prema istoku Euroazijskog kopna bivaju sve žešćeg karaktera ... a tornjak je negdje i geografski i karakterno – u sredini.
Zapravo gotovo jednako kako se i naš narod tijekom svoje burne povijesti našao u sredini na razmeđi zapada i istoka, između različitih naroda, vjerovanja, načina života.
Tornjak po karakteru upravo je dovoljno žestok i neprikosnoven čuvar na prostoru kojeg čuva, ali istovremeno jako navezan, topao i krajnje blag i nježan za svoje ljude, za bliske prijatelje i za djecu. Tornjak je takav kakvog ga je oblikovao naš narod. Za pastirskog psa neobično nježan u odnosu na svog čovjeka i njegovu obitelj, koje čuva uvijek i svugdje, kao što istovremeno čuva i svu imovinu svog čovjeka, po cijenu života.
Van svog prostora koji čuva, odrstao tornjak u svakodnevnoj šetnji u pravilu posve je nezainteresiran za druge ljude koje susreće u prolazu ili za domaće životinje; vrlo rijetko ima potrebu juriti mačke, samo ukoliko ih nije susretao u ranom štenećem uzrastu nikako, kokoši i drugu perad ne zamjećuje uopće, a ako je slobodno pušten bez lajne ne pokazje agresije niti prema drugim (neagresivnim) psima (uz uvjet prethodnog pravilnog odgoja i dobre socijalizacije).
Uzgojen u našoj kulturi gdje se nikad nije cijenila slijepa agresivnost, ni među ljudima, isto tako ni među psima, tornjak je pastirac nježne duše, a ako se desio koji agresiviji primjerak, taj je uklonjen iz uzgoja.
Ali tornjak nije pas za dugotrajno samovanje, poput nekih drugih pastiraca. Nastali u narodu gdje je uz stado uvijek bio pastir, čovjek, nikad tornjaci nisu bili prepušteni sami sebi bez dulje blizine čovjeka poput šarplaninca ili kavkasca, koji bi znali tjednima ili dulje sami biti na planinskim pašnajcima. U našem narodu stada, psi i ljudi svoje zime provodili su u nižim predjelima, u selima, dok bi se ljeti izdizali na visočije planinske pašnjake. Vjerojatno je upravo to razlog ovoj tornjakovoj društvenosti i „mekoći“ karaktera i posebnoj ljubavi za djecu, koliko god da je van svog prostora nezainteresiran za odrasle, tornjak je, posebno u mladoj dobi, jako razigran i veseo u društvu djece.
Ali da nekog ne zavara ova hrpa blistave dlake i da netko zbog ljepote kojom ovi psi zrače na prvu ne podcijeni tornjaka, mora se istaknuti da je tornjak na svom prostoru, pa jeli to tor, pašnjak s ovcama, kuća, stan, dvorište, garaža, automobil ili brod, bilo što u vlasništvu njegova čovjeka – beskompromisan čuvar! On čuva i ne odstupa, i s tim neočekivani posjetitelji moraju računati. Tornjak je unatoč svojoj ljepoti i nježnom izrazu oka i lica – jako ozbiljan čuvar, a naročito može biti opasan u svim uvjetima smanjene vidljivosti, posebno noću i u sumrak i s tim svaki gradski (urbani) vlasnik tornjaka također mora računati. Preko dana ponašanje posve neutralnog i mirnog tornjaka koji slobodno šeta među ljudima, biciklistima, joggerima, drugim psima, u sumrak i noću drastično se mijenja. Ne zaboravite to!
Naši tornjaci su kroz povijest svojeg postojanja usvojili u svoj genetski kod to da se „prijatelji“ u prolazu pozdravljaju, a oni koji se ne pozdravljau i približavaju se pak ili prebrzo ili na neobičan način su „sumnjivci“, posebice noću i u sumrak ...
Uvjerena sam da mnogim prolaznicima djelujem čudna kad u sumrak ili noću šetam moje tornjake i unaprijed s par metara daljine pozdravljam sve koji prilaze ... Ali to je poruka mojim psima „Ovaj je prijatelj, ne treba ga pojesti !“:D
Tornjacima je to znak da je onaj koji prilazi „prijatelj“, u suprotnom se, ako nema glasne komunikacije, a neko nam se u sumrak užurbano približava odmah postave u obrambeni stav ...
Promatraju, osluškuju s maksimalnim oprezom – jer taj koji se približava bez riječi u uvjetima smanjene vidljivosti – po njihovoj logici je – opasan! Ako još uz šutnju i tišinu u kojoj prilazi ima i kapuljaču ili kapu na glavi, eh, onda se sa psima već moram sklanjati u stranu ... tornjacima su takvi posebno sumnjivi :D i s tim se zaista valja računati unaprijed.
Dobra osobina im je da gotovo svi tornjaci vrlo brzo popamte susjede u ulici ili kvartu, posebno sve susjede s kojima ste u prijateljstvu, isto tako memoriraju i sve često prolazeće osobe iz ulice i na njih ne laju, kao niti na drage pse iz kvarta koje poznaju iz dnevnih šetnji, ali zato su prava grmljavinska oluja za nepoznate pse koji prolaze mimo njihovog prostora, za susjede koji vas „nemaju rad'“, a za poštare i ostale su „nemoguća misija“.
Kad doma imate tornjaka u širokom luku zaobilazit će vas i Jehovini svjedoci, ali i povorke maškarane djece u vrijeme poklada/fašnika. Kao i svi drugi nepozvani „gosti“ ...
Još nešto vrlo važno moram spomeniti, njihova osobina koja meni posebno paše je da se razinom potreba za aktivnošću jako lako usklade s vlasnikom, a i inače su ko i svi pastirci „štedljivci energije“ , ovo naravno vrijedi za odrasle pse, dok su u mladosti i ranoj štenećoj dobi, zbilja vrlo, vrlo, vrlo razigrani ... kasnije s odrastanjem njihova aktivnost je isključivo po vani, u šetnji, koja bi poželjno trebala biti po različitim prostorima, jer su tornjaci krajnje inteligentna bića, radoznali i vole istraživati i upoznavati nove mirise na novim prostorima, kad su vani, oni su aktivni i uključeni ... Priča o inteligenciji tornjaka je ipak posebno poglavlje i za to bi mi trebao neki drugi članak, u ovaj više priče ne stane, ali samo da kažem – tornjak je zaista osoba koja misli, razmišlja, donosi odluke i prosuđuje ... I zbog toga također nije pas za svakog čovjeka.
A kad smo kod potreba za šetnjom, tornjaci se uključe kad vide da se ide vani, a doma su doslovno u OFF modu ... Šetnja za njih nikad ne može biti preduga. Ali isto tako kad su po doma, po kući ili po dvoru, najčešće mirno leže, gotovo su „nevidljivi“, obično biraju neko mjesto s kojeg imaju dobar „pregled nad situacijom“, ako je to u kući, onda negdje otkud vide sva vrata i sve prolaze u isti mah ... i drijemaju ili čak spavaju ... dok ne skuže da se ide vani – u šetnju ... A to su u stanju osjetiti čim vi na šetnju pomislite, i bez obzira jeste li uzeli lajnu u ruku i jeste li u odjeći za šetnju ili ne, oni znaju kad se ide vani ... I tad se skače, veseli i raduje beskrajno, bez obzira koliko im je godina života, i tako cijeli život do duge i duboke starosti koju najčešće prožive u dobrom zdravlju i veseli ko štenad.
To su tornjaci!
O čemu pisati? Što reći, a što izostaviti? Cijela knjiga bila bi premalo za sve šta bi mogla, željela ili trebala reći u vezi tornjaka, ili kao informaciju, naputak, smjernicu za sve koji tornjaka ne poznaju, koji nisu (još) imali sreću i radost susresti ove posebne pse, ali za one koji su tornjaka možda upoznali s „krive strane“.
Kažu mi prijatelji da u mojim ranijim napisima o tornjacima pršti emocionalnost, da se moja ljubav za tornjaka može gotovo „opipati“, a mnogi hladniji, racionalniji čitatelji reći će da moje pisanje nije dovoljno objektivno, kažu da u pisanju previše glorificiram tornjaka.
Moguće je, ali ni umjetničko djelo ne izaziva podjednak utisak na svakog.
Jedni se ushite, drugi ostaju hladni, ali za tornjaka - za to „umjetničko djelo“ nastalo u srazu naše kulture, geografsko-klimatskih uvjeta, potreba i vjerovanja našeg naroda kroz više od 950 godina povijesti na našim prostorima vrijedi isto što vrijedi za svakog drugog psa – da nije za svakoga!
Ali ajmo nekim redom, od pitanja kakvi su to psi, otkuda su došli ... pa ćemo kasnije stići do karaktera i temperamenta pasmine.
Tornjak po službenoj nomenklaturi i podjelama koje aktualno važe od 2005. g pripada u drugu FCI skupinu (II), najbrojniju od svih 10 FCI grupa pasmina.
Ranije je tornjak godinama kao još uvijek FCI nepriznata pasmina (na izložbama po Hrvatskoj i BiH) bio uvršten i izlagao se zajedno s drugim psima ovčarskih i pastirskih pasmina I (1) FCI grupe. Dugi niz godina od početka 80-tih odkako se prvi puta jedan tornjak izložio na nekoj izložbi.
Od 2005 tornjak je nakon više desetljeća upornog i predanog rada brojnih kinologa entuzijasta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stekao status 'provizorno priznate' pasmine kod Svjetske kinološke federacije (FCI), makar je datum tog provizornog priznanja kasnije još malo pomaknut (veljača 2006), kao i datum službeno prihvaćenog standarda pasmine (svibanj 2007), ali evo upravo prošle godine navršilo se konačno i tih deset godina, tih tako dugo čekanih deset godina koliko je moralo proći kao preduvjet za konačno službeno punopravno priznanje pred svekolikom kinološkom svjetskom javnošću.
Na posljednjem prošlogodišnjem zagrebačkom zimskom CACIB-u (međunarodna izložba pasa svih pasmina) održanom od 25. do 27. studenog, tornjaci su predstavljeni u jako velikom broju (86 prijavljenih tornjaka) i sudac iz Danske, gdin Jorgen Hindse koji je od strane FCI-ja određen da u subotu 26. 11. 2016. na Specijalki za tornjake, ocjenjuje našu pasminu bio je prema vlastitim riječima više nego oduševljen, njegove riječi su bile da „mu je bila čast toga dana suditi toliko odličnih i prelijepih pasa i da će toplo preporučiti na skorašnjoj Generalnoj skupštini FCI-ja konačno punopravno priznanje bosansko-hercegovačko-hrvatskog pastirskog psa tornjaka“.
G. Hindse je govorio, a mi, izlagači, vlasnici i uzgajivači, djeca, mladi i odrasli, poredani obodom ringa svako sa svojim tornjakom na vodilici uz nogu stajali smo u velikom BIS ringu i plakali od radosti i ganuća ...
Predivan osjećaj, trenuci za pamćenje ... Tornjak, naš pastirski pas, nakon svih ovih godina, muke i truda, rada, borbe za svakog vrijednog psa konačno postaje službeno priznata pasmina. WOW (Y)
Sad nam još samo preostaje sačekati sljedeću Generalnu Skupštinu Fci-ja. I do kraja ove godine nadamo se i tom čudu - da ova naša velika, lijepa, čupava, emocionalna, ali stabilna i mirna, nadasve pametna beštija sa planine nakon duge tisućuljetne ispisane povijesti svoje 'pasmine' konačno službeno stekne pasminski status međunarodno potpuno izjednačen sa svim drugim čistokrvnim pasminama, njih nešto preko 350 pasmina koliko ih danas broji FCI.
http://fci.be/en/nomenclature/BOSNIAN-AND-HERZEGOVINIAN-CROATIAN-SHEPHERD-DOG-355.html
Makar meni ko običnom vlasniku i uzgajivaču tornjaka nikad neće biti jasno kako i zašto je FCI - Međunarodna kinološka federacija našeg tornjaka prebacila iz I FCI skupine u kojoj se nalazi većina pastirskih pasmina pasa (engleski 'Livestock Guardian Dogs' = LGD ) i ovčarskih pasmina - u II FCI skupinu u kojoj su pinčeri, šnauceri, molosi i švicarski pastirski psi ... Te zakučaste stvari ulaze u domenu kinološke politike i nama malim, običnim uzgajivačima nisu poznate.
Ali kako je, tako je, sad smo tu gdje jesmo, tornjak - punim imenom 'Bosanskohercegovačko – Hrvatski pastirski pas tornjak' svrstan je dakle u
II (2) FCI skupinu: Pinčeri i Šnauceri, Molosi i švicarski pastirski psi
Odsjek 2: Molosi
Pododsjek 2: Planinski psi
Standard tornjaka prihvaćen je 16/05/2007 pod brojem 355. Kasnije malo više o standardu.
Pišem sve ovo za uvod da se vi čitatelji lakše orijentirate tko ili što su tornjaci – kakva je to pasmina?
Da podsjetimo najprije da je tornjak po svojoj funkciji pastirac, pastirski pas.
Dakle tornjak je jedan od onih starih tipova pasa (namjerno neću upotrijebiti riječ 'pasmina') koje su tisućama godina unatrag prvi ovčari trebali za pomoćnike uz svoju stoku, jer je upravo ovca od svih domaćih životinja nakon psa, prva domesticirana vrsta.
Po svemu sudeći, a to se danas lijepo može pratiti i prema sve brojnijim genetskim istraživanjima, ali i brojnim drugima, posebice arheološkim istraživanjima, pastirski su psi bili među izvornim i najstarijima od svih danas poznatih skupina tipova pasa ... Kažem tipova jer pasmine su naravno došle tek znatno kasnije, ovakve kakve poznajemo 'pasmine' nisu dugog vijeka, većinom niti dva stoljeća, a mnoge čak i kraće.
U dugom povijesnom hodu od sigurno preko 15 tisuća godina koliko se sa sigurnošću zna da pas prijateljuje s čovjekom, priča o pasminama pojavljuje se tek negdje s početka devetnaestog stoljeća. Jer riječ 'pasmina' po definiciji '- skup jediniki istog ili sličnog izgleda' u upotrebi je manje od dva stoljeća, dok su tisućama godina ranije ljudi pse koji su im isključivo služili za neki rad pa su ih međusobno razlikovali upravo i samo po funkciji, odnosno prema svrsi „upotrebe“.
Pas je oduvijek bio vrlo korisna životinja, od čistača i sakupljača smeća uz ljudske nastambe, pomagača u lovu, čuvara stoke, pa sve do golemih ratnih pasa ... Pa su tako kroz ljudsku povijest psi bili razlikovani jedni od drugih kao psi za lov, za ratovanje, za obranu stada od vukova, kasnije se se pojavili mali 'damski' psi za plemkinje ...
Makar su psi unutar istog tipa mogli nekad čak posve različito izgledati, tijekom cijele povijesti druženja psa i čovjeka, međusobno su razlikovani prema istovrsnoj namjeni - funkciji, a tek gašenjem feudalizma i naglim procvatom srednje klase pojavljuje se zajedno s industrijskom revolucijom prvi 'jednolikim izgledom usmjeren' uzgoj pasa. Pojavljuju se prve pasmine.
Uzgoj pasa doživio je procvat i nevjerojatan bum, ali ono što je najviše karakteriziralo uzgoj i držanje pasa krajem 20 stoljeća bilo je gubljenje izvornih uloga većine pasmina i uzgoj pasa raznih 'pasmina' sada samo i gotovo isključivo za kućne ljubimce, kojima je jedini zadatak biti društvo svojim vlasnicima.
Od gubljenja izvorne uloge sačuvale su se tek neke lovne pasmine, neke radne (psi u službi vojske i policije) i ipak, zahvaljujući velikim predatorima kao što je vuk i medvjed većina pastirskih pasmina sačuvali su izvornu funkciju, među njima i naš tornjak. Možemo zaista biti sretni i zahvalni što se čovjek zaustavio u svojem istrebljujućem i uništavajućem pohodu pa vuka i medvjeda ipak nije uspio istrijebiti.
Pastirske pasmine tradicionalno su se razvile u izoliranim planinskim predjelima u kojima su opstali jer su bili tisućama godina nužna zaštita stočarima. U uvjetima surove klime planinskih masiva uz prisutnost vuka i medvjeda bez velikih, snažnih, hrabrih pastirskih pasa, čovjek ne bi uspio preživjeti i sačuvati svoju stoku. Pastirski psi omogućili su život ljudima po planinama, a sami psi ostali su nepromijenjeni kakvi su vjerojatno bili davno u samom praskozorju civilizacija.
Po različitim planinskim masivima diljem 'Starog svijeta' (Euro-Azijski kontinent) razvili su se kroz povijest i opstali do naših dana različiti pastirski psi, među njima i tornjaci,
Pa da podsjetimo sve pastirce na svijetu, tzv 'LGD' – Livestock Guardian Dogs, a negdje ih je oko dvadesetak pasmina (što priznatih, što u postupku FCI priznavanja), primarno povezuje ista funkcija – zaštita vlasnikove imovine, primarno stoke, najčešće ovaca od velikih predatora, vuka i/ili medvjeda.
I stoga su svi pastirci po karakteru zaštitnički, teritorijalni i dominantni psi.
Makar predator od kojeg su pojedini pastirski psi čuvali svoja stada nije posvuda bio isti, primjerice veličina vuka kao vrste izrazito varira od malih saharskih vukova do golemih sibirskih, pa je i to igralo ulogu u oblikovanju različite forme – oblika i veličine tijela, vrste i kvalitete dlačnog pokrivača, jer kod pastiraca forma (izgled), ali ne samo kod njih, bila je uvijek u ulozi funkcije/svrhe.
Za razlike u vanjskom izgledu pojedinih pastirskih pasmina najzaslužniji su različiti geomorfološki i klimatski uvjeti koji su karakteristični za pojedine predjele, u pravilu planinske masive na kojima su se tijekom duge povijesti ti pastirci razvijali, ali do karakternih međupasminskih razlika došlo je uvelike zahvaljujući utjecaju različitih načina života, različitih potreba, ukusa i vjerovanja pojedinog naroda koji je za svrhu zaštite od predatora na svojem prostoru sačuvao pojedinu izoliranu skupinu pastirskih pasa - onakvima kakve je taj narod za sebe trebao.
Tako su različiti narodi birali različite pse prema više osobina: prema boji, načinu nošenja repa, ali najviše ipak prema karakteru. Oblik tijela bio je više određen prirodnim činiteljima, planinski su psi na kraćim nogama i masivnijeg su tijela, dok su psi iz nizinskih predjela na duljim nogama i lakše konstitucije. Razlikuju se i po razini energije, 'planinci' su poznati kao flegmatičnji i s nižom razinom akumulirane energije, te manjim potrebama za kretanjem u odnosu na nizinske pse.
Gledajući prema boji krzna danas među pastircima nalazimo neke posve bijele (slovački čuvač i tatranski podhalanski pastirac, veliki pirinejac, mađarski kuvasz, turski agbaš i karabaš, ili slabo žućkaste - talijanski maremanac), dok su neki drugi narodi birali čim šarenije pse – tu je naš tornjak, karakačanin u Bugarskoj, rumunjski bukovina i helenikos pomenikos u Grčkoj, a treći su sebi tražili i tokom povijesti uzgajali jednolične smeđe kakav je estrela na Pirinejskom poluotoku, čelično sive (zelene) ili tamnije obojane (šarplaninac, kavkazac, kangal).
Te izolirane, kasnije i ciljano selektirane skupine planinskih pastirskih pasa koji isto ili slično izgledaju danas nazivamo pastirskim (LGD) pasminama.
Pisani dokazi postoje i sačuvali su se iz davnih dana, još od 11 stoljeća o tom da je tornjak, ovakav kakvog ga znamo nastao i razvio se na prostoru davnašnje Hrvatske, koja je u prošlosti kao što znamo obuhvaćala znatno veći geografski prostor nego što je to danas slučaj.
Iz tih starih pisanih dokumenata saznajemo kako je tornjak nekad izgledao, a opis tog starog psa gotovo je 'u dlaku' identičan opisu današnjeg tornjaka:
"Canis montanus", latinski ili prevedeno "Pas planinac" raspostranjen je po čitavoj gorskoj Hrvatskoj ... Zadatak mu je čuvanje i obrana vlasnika i njegove imovine, posebno stoke i kuća od svih napasnika, a napose od (kurjakova) vukova i medvjeda.
Canis montanus je visine 4-5 pedljeva (60 do 75 cm), razne boje dlake i to crne, bijele, sive, žute, smeđe i crvene ili je šarene boje dlake: između bijele boje sa ostalim navedenim bojama, a ima i pasa sa tri boje dlake. Dlaka mu je više ravna, na prijelazu između kratke u dugu dlaku. Uha su viseća, a rep obrastao gustom i dugom dlakom .... (prema pok. profesoru Stjepanu Romiću) ".
Zapisi o izgledu i namjeni psa koji opisom u potpunosti odgovara današnjem tornjaku, u tim prvim povijesnim zapisima poznat samo pod imenom 'canis montanus' sačuvani su u starim manuskriptima hrvatske katoličke crkve iz raznih perioda od 1067. g, 1374. u zapisima Đakovačkog biskupa Petra Horvata, te 1752. godine u spisima Đakovačkog kanonika i upravitelja biskupskih imanja Đakovačke biskupije Petra Lukića.
Dakle tornjak ili 'canis montanus' pas planinac za razliku od hrpe ostalih modernih pasmina koje su relativno vrlo kretkovjeki postoji znatno dulje u istovjetnom obliku, izgledu, naravi i temperamentu jer je izgled kod njega bio određen njegovom funkcijom i uvjetima života u kojima je nastao.
Sad kad smo definirali izgled i gabarite tornjaka koji se nisu promijenili već dokumentirano cijelih, zamislite - 950 godina, moramo se zapitati kakvog je karaktera i kakvog temperamenta ovaj naš od predaka nasljeđeni pastirac, koji je, a to nismo napomenuli ranije gašenjem ekstenzivnog ovčarenja gotovo pa i sam nestao zajedno sa praksom nomadskog ovčarenja, od čega je sačuvan ljubavlju i upornim radom većeg broja entuzijasta prvenstveno hrvatskih kinologa u posljednjih manje od pola stoljeća.
Jer koliko god se često prilikom izbora psa „kemija desi“, desi se „klik“, čovjek se zanese tek lijepim izgledom, što se na žalost vrlo često kasnije pokaže kao pogrešan izbor, jer lijep pas je tek izgled, ali pas nije slika! Pas je živo biće, osoba! A osobnost svakog psa, tako i tornjaka čini – karakter i temperament.
Kasniji zajednički suživot čovjeka i psa određuju potrebe, navike i osobnost čovjeka kojima bi pas svojim karakterom, potrebama, i osobnošću morao odgovarati. Stoga se svaki potencijalni budući vlasnik psa najprije mora detaljno upoznati s karakterom i temperamentom svog željenog psa, odnosno pasmine koju netko planira nabaviti. U tom i leži prednost čistokrvnih pred mješancima,jer kod čistokrvnih unaprijed znamo kakav karakter i temperament možemo očekivati kod odraslog psa, pri nabavci šteneta, naravno, dok je to kod mješanaca uvijek „mačak u vreći“.
Karakter tornjaka je tipičan karakter pastirskog psa, kakav imaju i brojne druge pasmine. Ali ipak i uvelike samosvojan, jer osim boje krzna tornjaka upravo ga neke osobitosti karaktera najviše razlikuju od ostalih pastirskih srodnika. Za razliku od nekad najzastupljenijih pastiraca u bivšoj nam državi, šarplaninaca, ili istočnijeg srodnika kavkaskog ovčara za koje svi znamo kakvog su žestokog karaktera, jer su obje pasmine obramebeni, ali agresivno obrambeni psi, tornjak je pak defanzivno obrambeni pas. Tornjak je posebice van prostora koje doživljava svojima i na kojima je zadužen za čuvanje, gotovo pa neutralan, za prolaznike posve nezainteresiran, uravnoteženiji je i mirnijeg temperamenta od žestokih pastirskh pasmina s istoka, a ipak je agilniji, oprezniji, i nepovjerljiviji od pastirskh pasmina koje obitavaju zapadnije diljem Europskog kontinenta, kakav je posebno dosta raširen i pozant veliki pirinejac.
Generalno gledajući pastirci idući od zapada prema istoku Euroazijskog kopna bivaju sve žešćeg karaktera ... a tornjak je negdje i geografski i karakterno – u sredini.
Zapravo gotovo jednako kako se i naš narod tijekom svoje burne povijesti našao u sredini na razmeđi zapada i istoka, između različitih naroda, vjerovanja, načina života.
Tornjak po karakteru upravo je dovoljno žestok i neprikosnoven čuvar na prostoru kojeg čuva, ali istovremeno jako navezan, topao i krajnje blag i nježan za svoje ljude, za bliske prijatelje i za djecu. Tornjak je takav kakvog ga je oblikovao naš narod. Za pastirskog psa neobično nježan u odnosu na svog čovjeka i njegovu obitelj, koje čuva uvijek i svugdje, kao što istovremeno čuva i svu imovinu svog čovjeka, po cijenu života.
Van svog prostora koji čuva, odrstao tornjak u svakodnevnoj šetnji u pravilu posve je nezainteresiran za druge ljude koje susreće u prolazu ili za domaće životinje; vrlo rijetko ima potrebu juriti mačke, samo ukoliko ih nije susretao u ranom štenećem uzrastu nikako, kokoši i drugu perad ne zamjećuje uopće, a ako je slobodno pušten bez lajne ne pokazje agresije niti prema drugim (neagresivnim) psima (uz uvjet prethodnog pravilnog odgoja i dobre socijalizacije).
Uzgojen u našoj kulturi gdje se nikad nije cijenila slijepa agresivnost, ni među ljudima, isto tako ni među psima, tornjak je pastirac nježne duše, a ako se desio koji agresiviji primjerak, taj je uklonjen iz uzgoja.
Ali tornjak nije pas za dugotrajno samovanje, poput nekih drugih pastiraca. Nastali u narodu gdje je uz stado uvijek bio pastir, čovjek, nikad tornjaci nisu bili prepušteni sami sebi bez dulje blizine čovjeka poput šarplaninca ili kavkasca, koji bi znali tjednima ili dulje sami biti na planinskim pašnajcima. U našem narodu stada, psi i ljudi svoje zime provodili su u nižim predjelima, u selima, dok bi se ljeti izdizali na visočije planinske pašnjake. Vjerojatno je upravo to razlog ovoj tornjakovoj društvenosti i „mekoći“ karaktera i posebnoj ljubavi za djecu, koliko god da je van svog prostora nezainteresiran za odrasle, tornjak je, posebno u mladoj dobi, jako razigran i veseo u društvu djece.
Ali da nekog ne zavara ova hrpa blistave dlake i da netko zbog ljepote kojom ovi psi zrače na prvu ne podcijeni tornjaka, mora se istaknuti da je tornjak na svom prostoru, pa jeli to tor, pašnjak s ovcama, kuća, stan, dvorište, garaža, automobil ili brod, bilo što u vlasništvu njegova čovjeka – beskompromisan čuvar! On čuva i ne odstupa, i s tim neočekivani posjetitelji moraju računati. Tornjak je unatoč svojoj ljepoti i nježnom izrazu oka i lica – jako ozbiljan čuvar, a naročito može biti opasan u svim uvjetima smanjene vidljivosti, posebno noću i u sumrak i s tim svaki gradski (urbani) vlasnik tornjaka također mora računati. Preko dana ponašanje posve neutralnog i mirnog tornjaka koji slobodno šeta među ljudima, biciklistima, joggerima, drugim psima, u sumrak i noću drastično se mijenja. Ne zaboravite to!
Naši tornjaci su kroz povijest svojeg postojanja usvojili u svoj genetski kod to da se „prijatelji“ u prolazu pozdravljaju, a oni koji se ne pozdravljau i približavaju se pak ili prebrzo ili na neobičan način su „sumnjivci“, posebice noću i u sumrak ...
Uvjerena sam da mnogim prolaznicima djelujem čudna kad u sumrak ili noću šetam moje tornjake i unaprijed s par metara daljine pozdravljam sve koji prilaze ... Ali to je poruka mojim psima „Ovaj je prijatelj, ne treba ga pojesti !“:D
Tornjacima je to znak da je onaj koji prilazi „prijatelj“, u suprotnom se, ako nema glasne komunikacije, a neko nam se u sumrak užurbano približava odmah postave u obrambeni stav ...
Promatraju, osluškuju s maksimalnim oprezom – jer taj koji se približava bez riječi u uvjetima smanjene vidljivosti – po njihovoj logici je – opasan! Ako još uz šutnju i tišinu u kojoj prilazi ima i kapuljaču ili kapu na glavi, eh, onda se sa psima već moram sklanjati u stranu ... tornjacima su takvi posebno sumnjivi :D i s tim se zaista valja računati unaprijed.
Dobra osobina im je da gotovo svi tornjaci vrlo brzo popamte susjede u ulici ili kvartu, posebno sve susjede s kojima ste u prijateljstvu, isto tako memoriraju i sve često prolazeće osobe iz ulice i na njih ne laju, kao niti na drage pse iz kvarta koje poznaju iz dnevnih šetnji, ali zato su prava grmljavinska oluja za nepoznate pse koji prolaze mimo njihovog prostora, za susjede koji vas „nemaju rad'“, a za poštare i ostale su „nemoguća misija“.
Kad doma imate tornjaka u širokom luku zaobilazit će vas i Jehovini svjedoci, ali i povorke maškarane djece u vrijeme poklada/fašnika. Kao i svi drugi nepozvani „gosti“ ...
Još nešto vrlo važno moram spomeniti, njihova osobina koja meni posebno paše je da se razinom potreba za aktivnošću jako lako usklade s vlasnikom, a i inače su ko i svi pastirci „štedljivci energije“ , ovo naravno vrijedi za odrasle pse, dok su u mladosti i ranoj štenećoj dobi, zbilja vrlo, vrlo, vrlo razigrani ... kasnije s odrastanjem njihova aktivnost je isključivo po vani, u šetnji, koja bi poželjno trebala biti po različitim prostorima, jer su tornjaci krajnje inteligentna bića, radoznali i vole istraživati i upoznavati nove mirise na novim prostorima, kad su vani, oni su aktivni i uključeni ... Priča o inteligenciji tornjaka je ipak posebno poglavlje i za to bi mi trebao neki drugi članak, u ovaj više priče ne stane, ali samo da kažem – tornjak je zaista osoba koja misli, razmišlja, donosi odluke i prosuđuje ... I zbog toga također nije pas za svakog čovjeka.
A kad smo kod potreba za šetnjom, tornjaci se uključe kad vide da se ide vani, a doma su doslovno u OFF modu ... Šetnja za njih nikad ne može biti preduga. Ali isto tako kad su po doma, po kući ili po dvoru, najčešće mirno leže, gotovo su „nevidljivi“, obično biraju neko mjesto s kojeg imaju dobar „pregled nad situacijom“, ako je to u kući, onda negdje otkud vide sva vrata i sve prolaze u isti mah ... i drijemaju ili čak spavaju ... dok ne skuže da se ide vani – u šetnju ... A to su u stanju osjetiti čim vi na šetnju pomislite, i bez obzira jeste li uzeli lajnu u ruku i jeste li u odjeći za šetnju ili ne, oni znaju kad se ide vani ... I tad se skače, veseli i raduje beskrajno, bez obzira koliko im je godina života, i tako cijeli život do duge i duboke starosti koju najčešće prožive u dobrom zdravlju i veseli ko štenad.
To su tornjaci!